Архиве категорија: Muzička akupunktura

ceo dan sam isao i razmisljao pozitivno i takve stvari su mi se i desavale

prvo mi je vozac sedmice otvorio vrata van stanice da izadjem gde mi odgovara ka expou, samo zato sto sam poceo neku laganu pricicu sa njim, gde je expo i tako to.. iako nije znao gde je expo i pricao je sa nekim ortakom koji je licio na mentola, ispade normalan covek i otvori mi van stanice

onda me lik na ulazu pretresao, nista me nije smarao, gurno mi je prste u patike (samo meni..) i td.. sve ok

tu su bili cvetko, dario sa drugaricom jelenom i jos jedna jelena novinarka sa radija sunce iz bele crkve..

klozet u koji sam usao da pisham je bio skroz ok, nije smrdeo. cak sam i poceo neku pricu sa nekom ribom koja je u isto vreme isla u klonju levo od mene.. i dok sam pisao pitao sam je kako vi devojcice piskite u javnim veceima, i ona mi odgovara pa eto ja sad stojim mada u jako cudnoj pozi :)

threshold su bili super.. damien je pevao bas dobro. u par navrata je trazio pivo i ja sam krenuo da mu kupim al me posle nije izvalio tako da sam manje vise popio oba ta piva koja sam doneo… oda je daminen na kraju svirke skocio u publiku i svi prisli da ga ponesu i slikali se s njim i on im potpisivo.. meni potpiso kartu
posle sam ga uvatio opet da mi se potpise na ruku..

jednom je branko kukao kako nece dole jel nema de da sedi prvljave su stepenice, i ja pitam onog sto prodaje pivo da mi da neki karton da sednem, i da mi od kutije i ja dam branku on se smeje… a eto, samo sam pitao i dobio

kad sam otisao do back stagea sa brankom pitao one cuvare kako moze da se ode u backstage sa onim meet n greet kartama on kaze neznamo mi i ja kazem da sam pitao sve organizatore i ne znaju pa sam pomislio da mozda oni znaju, i on kaze, „evo ja mogu da te pustim ako znas kako izgleda koga trazis“ :) i pusti ime i ja zadjem za backstage i fotku lupim, tamo ko kafic stolovi klopa picence, kuliraju bendovi i novinari.. thresholdovci nisu bili tu.. izadjem ja i zahvalim se ovom ali kazem da ovi moji dolaze tek u 2 nocu i on kaze dobro samo me podseti, dodji opet pusticu te :) eto samo sam pito i dobio..

destruction su bili tako naporni i idiotski bend da je to neopisivo. i jos su svirali duze nego sto je trebalo a imali su strasno veliki odziv. veci nego trheshold, dosta veci. i oubitari su imali jako mnogo publike… posle su skoro svi otisli i bilo je relativno malo ljudi na pain of salvation, sto je u sustini bilo super i POS se uopste nisu smorili i fantasticno su svirali..

u jednom momentu dok su svirali Obutjari (oubituary) i dok su svi sedeli u donejm holu i smarali se, ja sam izvalio „e ajdemo kod mene kuci da gledamo snorkijevce“… svi su se iskidali od smeha… kapiram kad ti je mnogo dosadno, cak i najgluplja fora je jako zabavna
…glupi oubitari,. kako su smorili. posle njih izlazi na binu pain of salvation i pevac kaze „we hope you liked oubitary, because now we have like 13 minutes to play… but on the other hand, were sober“ . i KAKO SU RAZVALILI UFFFF!!! prvih nekoliko pesama nisam znao al su odlicno zvucale, a onda su krenuli da sviraju stvari sa entropije i tu sam kreno da skacem i da se derem ko magarac.. sto je ostavilo (dranje) verovatno interesantan utisak na ove dve jelene i branka (koji mi je posle i rekao „… kako se deres indi!! uff!“) :)) na kraju svirken jihove sam uhvatio bubnjarevu palicu, polomnjenu.. i kad sam je podigao neka riba je htela da mi otme iz ruke i ja je pogledam a ona se smeje glupavo, a ja se mislim „da da oces malosutra“.. :) ..u trenutku kad su bacali trzalice i stapove bas sam razmisjlao kako mi je svejedno dal cu da uvatim ili ne i bio sam cak malo zbunjen kad se ta jedna palica odbila od neke ruke koje su tele da je uvate i poletela ka meni. ja naravno odma se sago da je dovatim…

i na kraju naravno, uf kako sam samo dobro prosao, samo sam pitao vuka za majcu i uveo me je na drugi ulaz i prodao mi threshold majcu i posle je doso damien i pricao sa nama pricali smo on cvetko i ja a bane je nesto blejao smoren , pricali smo o ayreonu, pomenuo sam mu da sam sanjao neka ludila svemirske brodove posle slusanja klona, da pravim frp prema thhresh pesmama, da sam bio u londonu i operisao se, i pokazo mu oziljak i on mi je reko da ima nekog lika iz svog drugog benda „head space“ koji se jednom mnogo napio i povracao i odjednom reko „i dont feel right“ i krenuli za bolnicu i tamo mu je stalo srce al su ga spasli tacno na vreme i ugradili mu pace maker, i on kaze da mu se svidja da je odlican, kaze da je sad „just like one of those wind up toys, he doesnt sleep he just goes on and on“ :)
ja sam reko da je arjen postao pumpess od sve te slave a damien je reko „ne ne nemoguce on je tako dobar lik“ i tako nesto smo pricali na kraju sam ja reko „mora da mu je onda menadzer ukaljao ugled“ :) i tu smo se opet slikali cvetkovim aparatom.. :) ja u thresh majci i damien koji me zagrlio i drzi casu piva :)
na kraju sam ga pitao jel ima gde da spava on kaze „ne nocas necu da spavam nego cu da pijem pivo i idem unutra mora da ima nesto sto makar lici na zensko sto bi mogao da smuvam nocas“ :)

car…

Iznenadan nalet motivacije i želje za završavanjem dosadnih sitnih i glupih obaveza pronalazim olako uz jednu vrlo jednostavnu akciju:

Heavy as a really heavy thing“ je proboj glavom besa kroz zid dosadne stvarnosti koji rezultuje u brutalnoj agoniji ljubitelja lagane i previrućoj oduševljenosti ljubitelja teške muzike.

Da, Strapping Young Lad se pojavio na ovoj (ponekad štrumfastičnoj) kugli od blata koju nazivamo planetom sa ovim urnebesno agresivnim albumom sastavljenim od četrdeset minuta konstantnog soničnog besa.

O nemojte se prevariti pri prvom puštanju ovog albuma. Taj slatki mali klinac koji govori o velikom medvedu koji je pojeo decu ne treba da vas zavara da pojačate VOLUME misleći da je krenula još jedna epizoda vaših omiljenih Tabisa. Ne, to je varka za vašu psihu koja spušta vaš gard omogućavajući ostatku albuma da vam zada fatalni uradac u glavu svom svojom pionirskom snagom ekstremno brutalne lokomotive od muzike.

Stameni su oni koji ostanu na nogama posle ovog „školskog časa“ divljaštva, varvarstva i odlično isproduciranog komada metala probijenog kroz vaše uši.

Više, kasnije…

Divergencije misli, uobičajene kao i uvek, dovele su me do poimanja mog sekundarnog iskorišćavanja osećanja. Sam pojam reciklaže odnosi se na ponavljanje kruga. Životnog procesa, da budem tako smeo. Divergiram i sa objašnjenjima, znam, ali ne brinite svestan sam toga, vraćamo se na kolosek.

U jednoj tački tokom njegovog života, on – umetnik, doživeo je određena osećanja. Prožet njima u potpunosti, sa veličanstveno funkcionalnim ventilom – muzikom, napravio je pesmu. Iskoristio je svoja osećanja, onako kako je želeo. Ima puno pravo da ih ponovo iskoristi slušajući tu pesmu. A onda, treptajem svoje velikodušne ličnosti, ili trzajem izazvanim potrebom za drušvenim raspozavanjem, slavom ili novcem, omogućio je meni da iskusim taj otisak njegovih osećanja u tonovima. Beskrajno sam mu zahvalan na tome.

Zahvalan sam i osobi koja je izdefinisala samu umetnost kao slobodnu za interpretaciju. Definicija bez koje bih ja sada duvao u praznu kesu i oralno konzumirao fekalije. Svestan sam da su sve interpretacije individualne, i zahvalan sam Vama što imate interesovanja za moju.

Ne tako često, osetim potrebu da negde ostavim neki trag. Ako ne delom, onda rečima. Ako ne direktno, onda makar posredno.

Duboki mir koji sam osetio, ovog četvrtka posle podne, verovatno je jedno od Njegovih osećanja. Duboki mir i beskonačna, beskonačna depresija. U svojoj pesmi, on nas uči da je u redu plakati. U redu je osloniti se na drugog. U redu je krvariti po svima i kriti se u krevetu od svih. Fantastičan solo modernog rok instrumenta, prava mala simfonija na električnoj gitari, odvaja me od mlina ličnosti – civilizacije. Odnosi me na nedaleku planinu. Prikazuje mi slike savršeno jednobojnog neba koje bih iskoristio za samu definiciju reči sivo. Pušta mi klipove bistre vode koja teče preko kamenja. Zavarava me da osećam hladnu rosu na licu. Ambivalentnost koju posedujem podseća me da je ovo samo sedmoipominutno putovanje u mene samog. I dok sve to odlazi od nas, taj zid zvuka, isprepletan sa mirnom melodijom na akustičnoj gitari i tihim klokotom potočića, javljaju se simptomi samoće. Samovoljno odabrane samoće započete usled prevelikog opterećenja iz spoljašnjeg sveta. Pomućeni razum samom sebi izgleda sasvim čist, i kao takav besno uzvikuje „PATNJA!!!“ terajući nezahvalne entitete od sebe. Biti čovek! Prognati svu samoživost!

Drobeća mašinerija zvuka iznenada se smiruje, stišava, i lagano ustupa mesto sledećoj pesmi na albumu. Sledećem klupku šarene vunice. Raznorodnih, raznolikih, egzotičnih i svakodnevnih osećanja.

Ponekad osećam ponos, kopajući po svojim dubinama, upoređujući ih sa njegovim, poistovećujući njihove delove, i znajući da sam nekad, makar delimično u zabludi..

Recenzija pesme „Deep Peace“, genija Devina Townsenda, sa albuma „Terria“ iz dve hiljade i prve godine.