Race for the Galaxy, a simple card game you say?

It might seem weird, but I’ve done some thinking. This is a blog, and I’m hardly blogging. There are posts actually, but it’s hardly a chronological online diary, but rather a lunatic compilation of random thoughts and bizarre imaginary information. Well, for a change, let’s review a very frequent thing from my life: a card game called Race for the Galaxy.

OK, let’s not get carried away and expect a decent, outlined and planed presentation that you could find elsewhere. This will be more of a brief insight into my brain activities which arise while I’m playing this fantastic and mind-boggling game.

The first thing about the game, is that playing it properly is art. Pure art. Sure there is a lot of complicated interactions, little pictures and bits of text on cards you need to memorize and understand in order to play it according to the rules, but immersing your self in the game, absorbing it’s intoxicating and elusive nature requires far more effort, practice and patience. Often times I find my self literally lightheaded as I play the game. I feel as if even two brains like the one I have wouldn’t suffice.

There are two big parts of this game: an analytical brain of the game that is the card interaction, and an unfathomable soul – the player interaction.

The brain of the game is somewhat hard to grasp. You have to learn the rules, endure the frustration of cards not obeying your imagination and planning, and carve a handful of weird symbols in your brain using a dentists metal toothpick that you shove up your nose and scratch on the lobes. Well OK, let’s say it isn’t so hard after all you go through, having in mind the understanding of the games essence, the player interaction, the „phase selection“. It goes like this: the game consists of rounds, in which every player selects one of the seven phases that then all of the players will play, having the player that has selected that phase receive a small bonus while playing it. Each round of the game, all of the players select the phase that would benefit them the most, avoiding to select a phase that another player would obviously select, for that saves him a round of game in which he could select some other phase than the one that would benefit him the most, having the chance of having two phases played that would both be beneficial to him. Add a third player and watch your brain clutch in agony, for now there are two unpredictable phase selecting factors that are plotting against the others. Add a fourth player and watch your brain explode. Then buy the first expansion of the game, scrape your brain off the walls with a toothbrush, put it in a bag, use nanotechnology to reassemble it, add a fifth player, and watch it explode again. It will be more fun the second time, believe me.

Five player Race for the Galaxy game, is one of the most savage torments you could stick your head into. The first couple of rounds you will be watching closely on your opponents, their cards, face expressions, and phase selection. After that brief but agonizing experience, you will continue on just giving up on holistic approach, minding your own cards, calculating and counting, and isn’t it obvious by now – losing. You will lose so badly for not following your opponents plays, that you could easily assume that your brain was experimentally switched with a squirrels, done by mentally ill aliens, without you noticing, this morning while you were emptying your bowels. Then you will suspect that your opponents are actually the aliens that did this to you, for there is no possible way for a human being to follow his own hand of cards, four other plateaus of placed opponent cards, and four poker faces trying to persuade you passively that they are holding a hand of crap.

Then someone unfamiliar with the game will come along, watch the gameplay and simply say that the game is boring and looks like playing multiplayer solitaire. Well for a distant spectator it sure does look like a bloody solitaire game! And for a distant spectator he sure has a lot of nerve blabbering such nonsense out loud! And for such a rude and annoying person he sure deserves to be stabbed through his throat and tickled to death. But take my advice, teach him the game. And buy him a toothbrush.

Šraf

Bio jednom jedan šašav lik Šraf, i imao je posao. Ne baš neki fascinantan posao ali solidan u smislu… pa recimo da nije bio uopšte solidan. Poprilično dosadan beše taj njegov posao. Radio je na jednoj velikoj mašini, moćnoj, glasnoj, zastrašujućoj i masnoj, a spektar delatnosti prostirao mu se od ultra-dosadnjičaste do infra-zatupljujuće. Elem, Šraf, dovitljiv i razigran kakav je bio, pronalazio je načine da svoje radno vreme ispuni kvalitetnije. Ponekad pružajući razne vrste zabave, Mašina, koja je obično radila sa 20% svog kapaciteta, bila je potencijalni izvor astrofizičkih fenomena. U toku praznog hoda, dok su određeni moduli čekali na neke druge, Šhraf je zadavao Mašhini krajnje zastrašujuće komande. U prvo vreme je proizvodio malene crne rupe i vežbajući se u gađanju, ubacivao ljuske od bundevinih semenki u njih.
A onda su ga oteli vanzemaljci i spakovali mu mozak u kompjuter svemirskog broda. Čiča Miča, i gotova priča.

Vreme je da uradimo lokalizaciju čet slenga

U saradnji sa Nenadom Natoševićem :)

Dakle:

OMG = OMB = O Moj Bože

OMFG = OMJB = {Naslov pesme od Strapping young lad}

WTF = ŠKK = [ko je razumeo shvatiće]

ROFL = VSOS = Valjam Se Od Smeha

??? = USOS = Upišah Se Od Smeha

BRB = OSV = Odma’ Se Vraćam

Mor tu kam… probabli :)

Sferične kokoške

Tvrdokorni fizičari već znaju ovaj vic :)

Bio jednom jedan farmer, tj. seljak, i imao je gomilu kokošaka.
Međutim, kokoške nisu htele da ležu jaja. Šta će, kud će, zove on svog prijatelja fizičara u pomoć. Kaže: „Vidi čoveče kol’ko kokošaka imam, ali neće da mi ležu jaja! Daj pomagaj, šta da radim?“
I sedne tako fizičar i misli, misli, krene da cepa neku opaku matematiku, piše, računa, skicira, i u jednom trenutku uzvikne: „Evo ga, imam rešenje!“, i doda malo zamišljeno: „..ali radi samo na sferičnim kokoškama u vakuumu.“

Kako se svemir brani od pametnjakovica

Neutrino je jedna od elementarnih cestica, kao sto su protoni ili elektroni, sa neuobicajenom nezainteresovanoscu da interreaguje sa okolinom. Svake sekunde trilioni neutrina emitovanih sa Sunca i ostalih zvezda prolaze kroz vase telo kao sacma kroz vazduh, ne uzrokujuci nikakve promene u njemu. Neutrini su toliko neinteraktivni, da bi kroz jednu svetlosnu godinu olova samo 50% ukupne kolicine neutrina reagovalo sa nekom od drugih cestica.

Mozak coveka u svakom trenutku obiluje malim elektricnim impulsima. Kolicinia i brzina tih impulsa mogu se dovesti u srazmeru sa koeficientom inteligencije te osobe: sto je vise impulsa, to je covek inteligentniji.

Inteligentne osobe imaju losu naviku da prebrzo otkrivaju zabavne elemente u univerzumu, bas kao neko ko prica u bioskopu otkrivajuci radnju unapred. Univerzum s druge strane, ne voli da stvari idu neisplaniranim tokom. Takodje ne voli ni ekstreme, mada su mu jako potrebni kao sastavni element. On voli da ublazi svaki ekstrem i dovodi stvari u takav poredak da se oni stalno stvaraju, ali nakon stvaranja potpadaju pod uticaj okoline i poprimaju osobine cestica koje ih okruzuju. Kao sto bi se kamen sa ostrim ivicama zaoblio posle dosta vremena provedenog u brckanju sa svojim drugarima oblutcima na nekoj plazi.

Brzi impulsi u mozgu ljudi natprosecne inteligencije mnogo su osetljiviji. Toliko osetljiviji da interreaguju sa neutrinima. Prolazeci kroz mozak prosecne osobe, neutrini ne cine nikakve promene u njemu, ali prolazeci kroz natprosecno inteligentan mozak, neutrini remete tokove, brzinu i prirodu strujanja impulsa u tom mozgu. Subjektivno, osoba sa mozgom podloznim uticaju neutrino cestica cesto oseca zbunjenost, neusaglasenost sa okolinom, zaboravnost, dezorientisanost i slicne osobine koje se inace pripisuju osobama sa inteligencijom nizom od proseka.

Ovo je jos jedan od fantasticnih sistema samoodrzavanja koje su, reklo bi se, genericki ugradjene u tkanje univerzuma.

Naucno otkrice objavila: Subelementarna novinska agencija
Izvor: moj mozak na Ferveksu u pola tri ujutro

Piramida lanaca i automatskog oružja

Sanjao sam strašno mnogo stvari noćas. Probudio se, i onda opet zaspao. Ponovo sam krenuo da sanjam i to jednu relativno neprijatnu scenu.

U nekom tamno zelenom zamku sam. Visoka prostorija sa nekim starim drvenim stolom proteže se skoro 10 metara u vis. Ja sedim za tim stolom. Zidovi su od pravougaonih blokova kamena. Sa vrata ulazi jedan čiča, i za njime baba. Čiča nosi na sebi, nekim čudom gravitacije, ogromnu konstrukciju tetraedarskog oblika od pušaka, bazuka, sličnog automatskog oružja i lanaca! Obličje je izgledalo kao kostur piramide, dok je na svakom ćošku malo štrčalo po neko od oružja. Nekakav čudan užas me je zahvatio. Apsolutno neshvatljiv način na koji je to oružje održavalo čvrstu konstrukciju u tom položaju navelo me da se začudim kako ta konstrukcija vezana lancem za stomak tog čiče visi naopako! Ka plafonu! Lanac je bio dugačak jedno šest metara, dok su ivice te „piramide“ bile malo duže od tri. Psihološka strana tog bezumlja, koja je trebala da predstavlja nešto kao veliku zatvoreničku kuglu koja se ljudima vezuje za nogu ako žive na divljem zapadu i prezivaju se Dalton, bila mi je u apsolutno nejasnoj vezi sa rečju „spomenica“. A fizički, ova monstruoza od objekta pratila je jadnog čiču kao vašarski balon sa helijummom. Baba je išla iza njega i nešto pričala. visoko negde pet ili sest metara iznad poda bio je malecki kockasti prozorcic. jedino osvetljenje u prostoriji. shvatio sam da je scena verovatno previse bizarna i nemoguca da bude stvarnost. rekao sam sebi „ovo nije moguice ja ovo sanjam“ i bio sam u pravu. „ne zelim dedu i babu i oruizje“ i oni su nestali“ ne zelim zlo bice koje me gleda iza vrata“ i ono je nestalo, dok sam tek tada poceo da razaznajem oblicje koje ranije nisam primetio. podsetilaa me na crvenkapu , sa crnom kapuljacom i zlim mrakom ispod nje. mozda sam video i korpicu sa pitaj-boga cime. ne zelim ove zidove“ nasstaivco sam ja“ i zleim dream turning. tu sam se prisetio tehnike za modifikaciju lucnidnih snova i svog drugara kome sam je objasnjavao pre koju nedelju. krenuo sam cistom voljom da vrtim zidove prostorije obrnuto od smera kazaljke. promenio sam strukturu zidova u limene, a boja se promenila u crvenu. tako sam ostao sa utiskom da se nalazim u praznom rezervoaru spejs satla. ali soba je nastacvila da se vrti. nisam mogao da je zaustavim. nasao sam se u necemu sto je licilo na valjak od brzine okretanja i bilo je metalic sivo. poceo sam da cujem neki jak pistavi zvuk, slican onome kad se astralno projektujes. shvatajuci da sam ocigledno preforsirao svoj lucidni san, za prvi put kad sam probao da ga menjam san je nestao u crnoj daljini u vidu te prostorije koja se odmice od mene i sve vise tamni. probudium se i gledam po sobi. razmisljam o piramidalno-oruzarno-lancanom uzasu koji sam sanjao ali ne shvatam od kojih elementata secanja se to sklopilo na takav nacin. setim se kriski jabuka pomorandzi limuna i banane za koje ni u ludilu ne bih predpostagivo kako su izgl;edale ako ih ne vidim pre nego sto ih ubacim u mikser.. Setim se i Sun Stealera iz knjige Revelation Space. Hmm, mozda ponovo sanjam oruzijo-lancani tetrapak. Mozda odlepim kao Nagorny… Hm… Mislim da je Soldat imao svog udela…