Divergencije misli, uobičajene kao i uvek, dovele su me do poimanja mog sekundarnog iskorišćavanja osećanja. Sam pojam reciklaže odnosi se na ponavljanje kruga. Životnog procesa, da budem tako smeo. Divergiram i sa objašnjenjima, znam, ali ne brinite svestan sam toga, vraćamo se na kolosek.

U jednoj tački tokom njegovog života, on - umetnik, doživeo je određena osećanja. Prožet njima u potpunosti, sa veličanstveno funkcionalnim ventilom - muzikom, napravio je pesmu. Iskoristio je svoja osećanja, onako kako je želeo. Ima puno pravo da ih ponovo iskoristi slušajući tu pesmu. A onda, treptajem svoje velikodušne ličnosti, ili trzajem izazvanim potrebom za drušvenim raspozavanjem, slavom ili novcem, omogućio je meni da iskusim taj otisak njegovih osećanja u tonovima. Beskrajno sam mu zahvalan na tome.

Zahvalan sam i osobi koja je izdefinisala samu umetnost kao slobodnu za interpretaciju. Definicija bez koje bih ja sada duvao u praznu kesu i oralno konzumirao fekalije. Svestan sam da su sve interpretacije individualne, i zahvalan sam Vama što imate interesovanja za moju.

Ne tako često, osetim potrebu da negde ostavim neki trag. Ako ne delom, onda rečima. Ako ne direktno, onda makar posredno.

Duboki mir koji sam osetio, ovog četvrtka posle podne, verovatno je jedno od Njegovih osećanja. Duboki mir i beskonačna, beskonačna depresija. U svojoj pesmi, on nas uči da je u redu plakati. U redu je osloniti se na drugog. U redu je krvariti po svima i kriti se u krevetu od svih. Fantastičan solo modernog rok instrumenta, prava mala simfonija na električnoj gitari, odvaja me od mlina ličnosti - civilizacije. Odnosi me na nedaleku planinu. Prikazuje mi slike savršeno jednobojnog neba koje bih iskoristio za samu definiciju reči sivo. Pušta mi klipove bistre vode koja teče preko kamenja. Zavarava me da osećam hladnu rosu na licu. Ambivalentnost koju posedujem podseća me da je ovo samo sedmoipominutno putovanje u mene samog. I dok sve to odlazi od nas, taj zid zvuka, isprepletan sa mirnom melodijom na akustičnoj gitari i tihim klokotom potočića, javljaju se simptomi samoće. Samovoljno odabrane samoće započete usled prevelikog opterećenja iz spoljašnjeg sveta. Pomućeni razum samom sebi izgleda sasvim čist, i kao takav besno uzvikuje “PATNJA!!!” terajući nezahvalne entitete od sebe. Biti čovek! Prognati svu samoživost!

Drobeća mašinerija zvuka iznenada se smiruje, stišava, i lagano ustupa mesto sledećoj pesmi na albumu. Sledećem klupku šarene vunice. Raznorodnih, raznolikih, egzotičnih i svakodnevnih osećanja.

Ponekad osećam ponos, kopajući po svojim dubinama, upoređujući ih sa njegovim, poistovećujući njihove delove, i znajući da sam nekad, makar delimično u zabludi..

Recenzija pesme “Deep Peace”, genija Devina Townsenda, sa albuma “Terria” iz dve hiljade i prve godine.

Šanula mi ‘tičica, da je CERN, a znamo svi ko su i šta su CERN, rešili da svoj najmoćniji akcelerator čestica (smešno zvuči ubrzavač), tj Large Hadron Collider (veliki, hm.. znamo šta je HARDON skucavač) iskoriste za eksperiment koji bi išao u dobrobit celokupne ljudske populacije. Dobro možda ne baš celokupne, ali barem surferskog dela populacije.

Šalu na stranu, i prst na čelo, hardon je jedna vrsta subatomske čestice koja “vrlo jako interreaguje”, u zavisnosti naravno pored čega je stavite, i deli se na dve klase. Koje vas verovatno totalno ne interesuju. Oni tvrde da će moći da iskoriste ne znam ni ja šta, u ne znam ni ja koje svrhe, kako bi omogućili veselim internetašima da downloaduju ceo DVD za oko 14 sekundi. AJDE!

Odmah sam se prisetio one sličice NeXTcube servera u CERN-u, prvog, ali PRVOG web servera ikad. Na njemu je stajala požutela pocepana nalepnica “Nemojte da isključujete ovu mašinu!”… naravno, tada nisu znali da se to zove “pao server”. Predpostavljam da bi naš izraz za to upravo tako i shvatili - (ne)namerno* ispuštanje mašine na pod.

Količina čudnolikosti informacija u u ovoj pričici, može samo u mozgu ekstremno napucanog intelektualca da izazove ikakav smisao. Samo takav soj ljudi sposoban je, valjda, da generiše inteligentne zaključke i dopunjava rupe u logici ove, i ovoj priči sličnim pričama. A da potom potpuno ne potandrljavi gubeći svaki smisao za sklapanje rečenice.

Ostatak ljudi bi imali defaultni komentar: “Ma daj brate koga ti farbaš?!”

*(ne)namerno: sa ili bez negacije, u zavisnosti od prirode postupka i raspoloženja empirijski i mazohistički nastrojenih laboranata.

U desetinama, možda čak i stotinama obaveza koje sam svojom nemogućnošću da odbijem, ili brzopletim predlaganjem nakačio sebi na kundak, pronašao sam određene mudre reči nekih ljudi, koji su vrlo dobro upućeni u problematiq modernog kompjuteraša i količinu njegovih dnevnih obaveza. (edit: Više o tome kasnije, očigledno sam počeo da divergiram sa teme i pre nego što sam počeo da elaboriram o njoj samoj.. Šta ću takav sam Vam ja :)

Ljubopitljivost i znatiželja dovele su me do stanja gde postoji jako malo tema na koje nemam odgovor, a čak i kada ga nemam, navika da se koristim modernim sredstvima informisanja i svojim, možda preforsirano razvijanim rezonovanjem, navodi me da uvek nađem način da makar predpostavim šta će odgovor biti, tj. kako će se određen zadatak odraditi.

Sve to je ljudima iz moje okoline podsvesno ubacilo, po mene jako nepovoljnu, sliku u kojoj ja odgovaram na sva pitanja, imam savet sa zvaki problem, umem da uradim bilo koji posao, imam vremena da pomognem svakome i uvek nudim svoju pomoć kad nekome zaškripi.

E do mojega.

Posledice ovakve iskrivljene slike o mojoj, u suštini razigranoj i nedisciplinovanoj ličnosti, donele su mi problem koji se ukratko može opisati kao negodovanje moje okoline, svaki put kada ja pokušam da odbijem zadatak, a koji bi se mogao opisati jednom od svojih tipičnih manifestacija - “A što si smrad takav?” . To je pitanje na koje ja nemam adekvatan odgovor, i koje u mojoj glavi pravi, ponovo netačnu, sliku da ja stvarno i jesam smrad (ili neki sličan deskriptivni sinonim koji počinje na slovo “p”).

Želeo bih da znam, na osnovu ovog kratkog uvoda u problematiq o kojoj će najverovatnije biti još dosta postova na Bakračima, koliko Vas ima koji imate sličan ili isti problem kao ja. Voleo bih da čujem Vaše mišljenje o ovome, i možda koji savet.

Do daljeg verbalnog dijareisanja

Vaš indi (jeste, malim početnim..)

Ervin Frangs bio je pomalo čudan čovek. Ne toliko čudan koliko bi se moglo reći za njegovu majku. Lepa žena to beše. Njegova majka je naime imala posed na jugu Kentakija u prelepom gradiću Lowbottoms Hills gde je imala i kola, a možda i kuću. Eleonora Frangs je bila Ervinova sestra od iste majke mada to za priču i kosmički poredak i nije mnogo bitno. Eleonora Frangs je, dakle, bila promiskuitetna mlada tinejdžrka. Ona je volela da se smuca po muškim WC-ima Lowbottoms Hills High School. Volela je da se zaključava uz muški WC i da sluša uzdahe mladih momaka dok onanišu uz najnoviji broj Uradite Sami. To neobjašnjivo dahtanje imalo je veliki uticaj na Eleonoru i na njenu adolescenciju. Otac, Hank Frangs, stalno zaposlen u varionici Hackler & Falms & Blaster Co., dolazeći kući uglavnom i pretežno pijan voleo je da posećuje direktora High School-a Džo-a Roosevelt-a na njegovim nadaleko poznatim pijankama pod maskama (na kojima su se često pojavljivali i učenici bez maski). Majka, Dolly Frangs, je volela da odlazi u kozmički salon u centru Hills-a po imenu Mymanaintyourbabysfatherbitch Hairdressing Saloon gde je sa svojom drugaricom Freni Sugcakler volela da priča o tome kako ih varaju njihovi muževi. Uživale su u kovanju paklenih planova kako da se udruže sa njihovim ljubavnicama. Bili su to stvarno loši planovi. Pušeći kubanske cigarete i pijući rum, dok su njihovi grubi prsti stiskali tompus i njine debele šake držale čaše prepune tekile, Izraelski brkati masažeri su čvrsto stiskali njihove moćne lopatice pokušavajući da opuste nabreklu debelu kožu njihovih leđa, otvrdlih od godina mukotrpnog rada u fabrici čekića. Bilo je to jedno prelepo majsko prepodne. Lowbottoms Hillsom su se valjali Plymouth-i prepuni mladih šiparica. Sunce je bilo u zenitu i para je izbijala iz kanalizacionih otvora puneći nozdrve ostarelog veterana iz Foklandskih ratova, starog Džim-a. Džim je naime bio prelepi stari vozač taksija. Kružile su priče o njemu da je vozio Abrahama El J.S. Dankana. Abraham je bio lucidni, pomalo perverzni bivši bokserski šampion i nadasve poznati guverner Jamajke. Vetar je tog dana bio neobično lepršav, i kao da sam mogao osetiti njegove mošnice na mom licu. Breze su se njihale na uzdasima prolećnog lahora dok je Džim ispijao prvu časicu burbona. Zvuci nadahnutog voza približavali su se u trenutku dok je Eleonora pokušavala da praznom flašom istisne svoju mladalačku čeznju, pritom se neobjašnjivo derući. Mladi Edvard J. Fox, u susednoj kabini vršeći nečastive radnje, začuo je povike mlade šiparice. Naglo se trgnuo, oborio WC-šolju, ogrebao svoj ud, jako vrisnuo i pocepao košulju i pomahnitalo istrčao iz WC-a u susret Džo-u Roosevelt-u koji nije obratio sekund pažnje jer je čuo voz. Frensis Chardonne, putujući hoplit, pamtio je i bolja vremena, iako to nije bitno, zanjihao je svoju polomljenu tešku kurčinu iz Peloponeskog rata davajući do znanja da je pristigao voz. Pripravnik vozova i pruge same po sebi, kao takve, Ludvig Van Nistelroj, mediteranski admiral od Dalmacije, neznahno je mamuznuo svog vernog mešanca Rembrandta po guzici. Rembrandt nije shvatio poruku i neobavezno je krenuo u salun na viski, krajnje nenavniknut na svoje ponasanje. Ušavši u Saloon i prdnuvši, mahnuo je Keti, lokalnoj vudu ratnici, da mu prinese mrtvu žabu, očerupano pile i flašu Jack Daniels-a. Admiral se neznatno osmehnuo i pomahnitalo otrčao da skoči pod voz. Ugledavši Ludviga, Frensis se naglo trgao za kurčinu, i sporo potrčao, kao što to obično biva, ka davljeniku, vikavši:“Nemoj, nemoj!“. Ludvig se nije obazirao na prijateljske povike Frensisa Chardonne-a od Sparte. Beše to neobičan dan. Neobavezno ulazeći u stanicu, mašinovođa, Serjoža Staljin, sam unuk njega samog, stisnu kočnicu videvši pomahnitalog ludaka na šinama. U trenutku se osvestio od sinoćnjeg bala, zgrabio svojeg vernog Špagina, manijakalno iskočio iz kupea voza u pokretu polomivši lakat, opalio nekoliko hitaca, i zaputio se ka Floridi i svojoj srećnijoj sudbini. Škripa kočnica, uzbudila je starog Rex-a, bermudskog ajkulara, koji se trgao iz večnog sna (sanjajući samog Drizzt-a kako besomučno kolje po Underdarku). Rex je spretno i vešto izbegao nesreću sudara sa Ludvigom, oborivši voz na kolena. Čelicna zver, koja je proputovala ceo Sibir pa i više, a možda i Kinu, vozeći pritom sve one pijane fotografe, i samog Mao Ce Tung-a, a i heroja što će da izađe iz voza, se toliko uzbudila da joj ni Kentaki nije bio ravan. A i nije, možda, ko to zna. U celoj ovoj gunguli niko nije obratio pažnju na svemirski brod presvetlog Kralja Mangusa III Xaemnoxta, koji je na proputovanju iz vernog mu Chult-a stao tu da se ispiša, i boga ti, izsere kao što to samo divljak nalik njemu zna, a onda je otišao. Rembrandt, pijan kao samo dupe pijanog kočijaša, je pokušao da pojebe Keti, koja se usplahireno branila svim snagama i flašama, isekavši mu kurac na 4 mesta svojim moćnim vudu noktima. Natakla je Strap-On, i pojebala Rembrandta u dupe, iako on to nije očekivao. Michael J. Wittmann, poznati pornićar stari, tenkista zarđali, sišao je sa balkona i uputio se u pravcu voza, ali čuvši uzdahe mlade Eleonore, skrenuo je sa puta mimoišavši se sa Dolly, upao je u jarak kraj autoputa. Prolazeći autoputem, gizdavi govnar, mesija novog poretka, Hoplast od Lucije, italijanski okupacioni oficir, mahnuo je začuđenom Witmanu koji poče nezaustavljivo da prdi dok su uzdasi Eleonore parali cipelu starog glavnokomandujućeg Džo-a Roosevelt-a. Kivan na postupke svoje mlade šiparice, Džo se okrenu i potrča ka Witmanu, ponudivši mu svoju debelu kurčinu, da ga izvuče iz jarka. Witman, prdeći, izvadi svog vernog Lugera, upuca Henka, koji se tu slučajno našao, u petu. Metak, Ernest IV od VIII, vojvoda od Lugera, prošavši kroz Henkovu petu, primeti kako Keti navlači mladog Edvard J.Fox-a ,završivši sa Rembrandtom. Nisu to creva Edvardova mogla podneti, pa počeše bezglavo da beže na Floridu. Ernest IV odusta od toga da udari Hoplasta u međunožje, te otputova sa crevima u Kaliforniju. Ervin Frangs je bio mladi i prelepi grobar na Barbadosu, ali zbog oluje nije mogao leteti visprenim krilima po groblju, a i Novozelandske Sankcije na džem su udarile, pa se morao vratiti u svoj verni Nashville. Behu to teška vremena za Barbados i njinog predšjednika, Džonatana Fitzgeralda El J. S. Dankana, rođaka Abrahamovog debelog creva, a možda i nerođeno vanbračno dete, koje to možda i jeste. Nije to trebalo Guliveru da odapne u Eleonoru svoju moćnu kurčinu, promaši i zabi ga u Hoplasta, koji to nije očekivao, jer je bio manji od njega, uveliko se nadajući da će kurac da ga mimoiđe i pogodi u oko, a lepo je planirao da ode na depilaciju u Mymanaintyourbabysfatherbitch Hairdressing Saloon.

 

Ja i Mrdja, pre tri godine (već je toliko prošlo?!?)… Kreten je kucao, tako da nista od pravilne korekture i lektorisanja, što ovaj tekst ionako ne zaslužuje…

K’o je dovoljno lud da ovo i pročita, ionako ga bole kurac za lekturu, tako da eto…

Debeli Ninja

Danas je na naučno-medicinskom nebu zasjala nova zvezda čovekovog dostignuća. Holanđanin Horma Gul, irac Marko Ritman i francuz Žeri Dimpjer, obelodanili su svoje dugogodišnje istraživanje.

Trojica naučnih heroja dokazali su teoriju koju je 1765 godine poznati astrofizičar i astrolog Rinder Man izneo u svom radu “O makrosvemiru i elementarnim česticama”. Naime, Rinder je u svojim teorijama iznosio neoborive teoretske pretpostavke da odredjeni enzimi životinjskog porekla stimulišu odredjene delove mozga čoveka. On je išao toliko duboko da je kategorisao vrste enzima i delove mozga na koje oni deluju. Tako je između ostalih, enzim horesterus svrstao u enzime koji pomažu matematičkom razmišljanju, utičući prevashodno na levu moždanu hemisferu. “Unošenjem pet puta većih količina horesterusa od normalnih”, iznosi Rinder u svom radu, “podsticali bi svoje matematičko rezovnovanje i inventivnost do nadljudskog nivoa!”.
Gul, Ritman i Dimpjer upoznali su javnost sa svojim četvrtim članom ekipe, Quing Xianom, rodom iz Kine. Xian je tokom poslednjih 5 godina dnevno unosio i do 300g specijalno prerađenog majoneza sa 40% enzima horesterusa. Dvadesetogodišnji kinez je za tih 5 godina doktorirao na Burkli univerzitetu, ispravio nebrojene omaške Ajnštajnovih radova, matematički dokazao sve teorije Stivena Hokinga koje se tiču vremenskih paradoksa, napamet izračunao nešto manje od pet stotina hiljada decimala broja Pi, oborio Pitagoru postavivši apsolutni obrazac za izračunavanje površine kruga, konstruisao takozvane “Xiangove orgulje” kao nadogradnju na poznatu “Klejnovu bocu” koristeći šezdeset i četiri dimenzije koje divergiraju iz Euklidovog prostora i izračunao ukupnu zapreminu Mlečnog puta koristeći “Xiangovu unapređenu trigonometriju”.

Sigurni smo da je ovaj matematički supermen realizovao i veliki broj nepoznatih poduhvata, kako grandioznih tako i miroljubivo razumljivih ostatku naučne populacije. Matematički kvartet sklopio je ugovor sa kompaniom “Universal Mayonese” o otvaranju pedeset i tri nove fabrike majoneza sagrađene specijalno za proizvodnju matematičkog majoneza “Parabola” koji će biti prodavan u više od dvadeset ukusa.

Ovo je totalna glupost. Svaka sličnost sa pojmovima iz realnog života je potpuno slučajna.

poster: indi d kid

Kao još jedan smeli pokušaj uploadovanja jedne sumanuto isprepletane psihe (čitaj, tanjir špageta) određene hiperaktivno-flegmatične osobe, nastao je novi blog posvećen prvobitno dvema stvarima:

1) Superstrune

b) Bakrači

Dalja elaboracija na temu bloga izlišna je, i sadrži malu dozu interesantnosti. Najbolji način doći će sam po sebi i nosiće etiketu “EMPIRIJSKI” na gornjem džepu sakoa.

Svako ko poseduje i neguje, čak i najmanju dozu  zdravog razuma, ima velike šanse da se zabavi upijajući očima slova ovog bloga. Oni ostali imaju mnogo veće..